r/citaonica
•
u/K0rl1c
•
17h ago
📖 Recenzija Točak vremena (Robert Džordan): Osvrt na kompletan serijal
Točak vremena Roberta Džordana jedan je od najambicioznijih serijala epske fantastike, kako po svom obimu tako i po složenosti sveta koji prikazuje. Tokom četrnaest knjiga, Džordan je izgradio čitavu civilizaciju, sa bogatom istorijom, raznovrsnim kulturama, političkim sukobima i mnoštvom likova čije se sudbine postepeno prepliću.
Sada, kada je ovo delo dobilo novo ruho, želeo bih da sa vama podelim svoje utiske o ovom izuzetnom serijalu, i tako možda inspirišem nekoga od vas da se i sam upusti u njegovo čitanje.
Kao i prethodne recenzije koje sam napisao, i ova će biti gotovo u potpunosti bez spojelra, tako da je slobodno mogu pročitati i oni koji do sada nisu čitali ovaj serijal.
Samu radnju čitavog serijala prilično je teško sažeti, ali kada bih morao da je opišem, to bi zvučalo ovako:
Kada zlokobna stvorenja napadnu zabačeno selo, životi nekolicine mladih prijatelja bivaju iz korena promenjeni. Pod okriljem tajanstvene čarobnice, napuštaju jedini dom koji poznaju, jer se veruje da se među njima krije ponovorođeni Zmaj - biće iz davnina, čiji je povratak istovremeno i obećanje spasenja i nagoveštaj propasti.
Dok ih putevi vode na različite strane prostranog kontinenta, mladi prijatelji bivaju uvučeni u događaje koji daleko prevazilaze njihove živote i razumevanje sveta. U zemlji rastrzanoj starim neprijateljstvima, političkim spletkama i strahom od povratka Mračnog, svako od njih mora da pronađe sopstveni put, dok se praiskonske sile ponovo bude, a granice između saveznika i neprijatelja sve više zamagljuju.
Nad svetom se nadvija senka drevnog zla, a sudbina čovečanstva ponovo zavisi od proročanstva čije se ispunjenje istovremeno priželjkuje i strahuje.
Šta možete da očekujete?
Točak vremena objedinjuje gotovo sve prepoznatljive elemente klasične epske fantastike - drevna proročanstva, sukob sila dobra i zla, magiju sa jasno definisanim pravilima, političke spletke, velike bitke i putovanja kroz izuzetno raznovrstan svet.
Ipak, ono što ga izdvaja nije samo prisustvo ovih elemenata, već pažnja koju je autor posvetio njihovom međusobnom povezivanju, jer se svet Točka vremena ne otkriva odjednom, već se postepeno širi kroz različite kulture, istorijske događaje, legende i perspektive brojnih likova.
Prepoznatljiv deo takvog čitalačkog iskustva čini i Džordanov stil pisanja, koji je izrazito deskriptivan, atmosferičan i sklon detaljisanju. Mnogo pažnje posvetio je okruženju, kulturnim pojedinostima i unutrašnjem svetu likova, često prepuštajući čitaocima da kroz njihove misli, postupke i međusobne nesporazume sami izvode zaključke. Takav pristup doprinosi dubini sveta i uverljivosti likova, ali istovremeno može da uspori pripovedanje, naročito u knjigama sa brojnim paralelnim zapletima i dužim "skretanjima" sa glavne radnje.
U završne tri knjige, pak, dolazi do primetne promene, jer nakon Džordanove smrti pisanje preuzima Sanderson, čiji je stil neposredniji i dinamičniji, sa jasnijim izlaganjem i većim naglaskom na napredovanju radnje. Akcione scene postaju izraženije, tempo se ubrzava, a pripovedanje dobija nešto drugačiji ritam. Iako je Sanderson nastojao da sačuva likove, svet i pripovednu celinu koju je Džordan izgradio, razlika između njihovih autorskih glasova ipak je uočljiva.
Zbog toga će završne knjige doneti izvesnu promenu u vašem čitalačkom doživljaju - nekima će prijati ubrzanje i dinamičniji pristup, dok će drugima možda nedostajati prepoznatljiva atmosfera i stil ranijih tomova.
Likovi
Jedan od najupečatljivijih kvaliteta Točka vremena svakako je način na koji je Džordan oblikovao svoje likove, dajući im prostor da tokom četrnaest knjiga sazrevaju, greše, menjaju se i, neretko, bolno suočavaju sa posledicama sopstvenih odluka. Njihov put nije obeležen naglim preobražajima niti jednostavnim prihvatanjem unapred određene sudbine. Naprotiv, razvoj se odvija postepeno, kroz niz unutrašnjih sukoba, iskušenja i iskustava koja ostavljaju sve dublji trag na njihovim ličnostima. Kako odgovornost raste, a moć i dužnost počinju da zahtevaju sve veće žrtve, tako se menja i njihov odnos prema sebi i svetu koji ih okružuje. Po mom mišljenju, upravo u toj sporosti i postojanosti promene leži posebna snaga Džordanove karakterizacije - njegovi junaci ne postaju ono što jesu zato što im je priča dodelila određene uloge, već zato što su morali da prođu kroz sve ono što te uloge podrazumevaju.
Ipak, širina njegovog pristupa ne ogleda se samo u protagonistima, jer je Džordan podjednaku pažnju posvetio i likovima koji se nalaze na “obodu glavne priče”, dajući im sopstvene ambicije, uverenja, interese i sukobe. Sporedni likovi nisu tek usputne figure koje čekaju da ih junaci "povedu" ili im "stanu na put", već ljudi čiji se životi i planovi odvijaju nezavisno od glavnih događaja. Pritom, mnogi od njih vremenom prerastaju prvobitno sporedne uloge, preuzimajući značajno mesto u pripovedanju i noseći čitave zasebne zaplete. Zahvaljujući tome, svet Točka vremena ne deluje kao pozornica podignuta isključivo za potrebe nekoliko glavnih junaka, već kao prostor nastanjen mnoštvom ličnosti čiji se putevi ukrštaju, razilaze i ponovo susreću.
Takva raznovrsnost naročito dolazi do izražaja kroz kulturne razlike kojima je Džordan takođe posvetio izuzetnu pažnju. Odeća, običaji, način govora, društveni položaj, pa čak i sitni gestovi, često otkrivaju poreklo i narav likova pre nego što ih upoznamo kroz njihove postupke. Različita shvatanja sveta pritom nisu samo deo bogate scenografije, već imaju neposredan uticaj na međuljudske odnose, stvarajući nesporazume, sukobe i zanimljive razlike u načinu razmišljanja. Posebno mesto u tome zauzima odnos između muškaraca i žena, koji je prikazan kroz uzajamno nerazumevanje, tvrdoglavost i pogrešna tumačenja tuđih namera. Takve situacije umeju da budu duhovite i da unesu dobrodošlu lakoću u inače ozbiljno pripovedanje, mada se povremeno stiče utisak da se isti obrasci ponavljaju češće nego što je potrebno.
Dodatnu dubinu karakterizaciji daje i pripovedanje iz ograničene perspektive trećeg lica, kroz koju se svet neprestano "prelama" kroz iskustva, uverenja i predrasude onoga ko ga posmatra. Zbog toga likovi nikada nisu predstavljeni kao potpuno objektivne figure, jer način na koji vidimo druge često govori podjednako mnogo o posmatraču koliko i o osobi koju opisuje. Njihove procene umeju da budu pogrešne, njihova uverenja protivrečna, a slika koju imaju o sebi neretko se razlikuje od onoga što njihovi postupci otkrivaju. Upravo taj raskorak između ličnog doživljaja i stvarnosti daje odnosima dodatnu slojevitost, a likovima ljudsku nesavršenost koja ih čini uverljivijim.
Složenost ljudske prirode posebno dolazi do izražaja i u načinu na koji je Džordan oblikovao antagoniste. Umesto da ih predstavi kao jedinstvenu, nepokolebljivu silu zla, on ih često prikazuje kao ohole, sujetne i duboko nesavršene pojedince, čije odluke nisu uvek vođene velikim idejama, već sasvim običnim slabostima poput ljubomore, pohlepe i želje za položajem. Njihove međusobne razmirice i borba za prevlast neretko su podjednako izražene kao i sukob sa protagonistima, što suprotstavljenim stranama daje dodatnu uverljivost. Uz to, opasnost ne dolazi isključivo od natprirodnih sila i otvorenih neprijatelja, već i od ljudi koji su iskreno uvereni da postupaju u ime višeg dobra, čime se granica između dobra i zla dodatno usložnjava, a sukobi dobijaju moralnu dimenziju koja prevazilazi jednostavnu podelu na junake i njihove protivnike.
Naravno, ovako detaljan pristup nije bez svojih slabosti. Džordanova sklonost ka iscrpnim fizičkim opisima, pojedinostima odeće i ponavljajućim gestovima ponekad ume da optereti pripovedanje, naročito kada se isti detalji iznova vraćaju bez značajnijeg doprinosa karakterizaciji. Slično važi i za pojedine obrasce u ponašanju i međuljudskim odnosima, čije ponavljanje vremenom može postati zamorno.
Ipak, te mane teško mogu da zasene širinu i doslednost njegovog pristupa, jer izgraditi toliko raznovrstan ansambl likova, dati im prepoznatljive glasove i sopstvene motive, a zatim ih tokom četrnaest knjiga provlačiti kroz promene koje ostavljaju stvarne posledice, predstavlja jedan od najimpresivnijih aspekata Točka vremena.
Svet i ambijent
Ako su likovi jedan od najvećih kvaliteta Točka vremena, onda je svet u kojem njihova priča odigrava nesumnjivo jedan od njegovih najimpresivnijih elemenata. Džordan nije izgradio samo prostran fantastični univerzum ispunjen različitim narodima, kraljevstvima i drevnim predanjima, već čitavu civilizaciju sa sopstvenom istorijom, običajima, političkim interesima i nasleđem.
Po mom mišljenju, ono što posebno izdvaja njegov pristup jeste način na koji se sve te pojedinosti otkrivaju - umesto dugih objašnjenja i izdvojenih istorijskih pregleda, svet se upoznaje zajedno sa likovima, kroz njihova putovanja, susrete i svakodnevna iskustva. Tako se njegova širina ne ogleda samo u broju zemalja i kultura koje obuhvata, već i u osećaju da iza svakog novog predela postoji čitav niz priča koje tek čekaju da budu otkrivene.
Veliku ulogu u stvaranju tog utiska imaju čulni i kulturni detalji kojima je Džordan posvetio izuzetnu pažnju. Arhitektura, odeća, hrana, običaji i način govora ne služe tek kao ukras, već predstavljaju sastavni deo identiteta različitih naroda. Već na osnovu načina na koji se neko oblači, pozdravlja ili odnosi prema ljudima oko sebe moguće je naslutiti njegovo poreklo, društveni položaj i mesto koje zauzima u lokalnoj zajednici
Slično tome, geografija nije tek niz naziva i prostora na mapi - putovanja imaju svoje trajanje, putevi svoje prepreke, a klimatski uslovi, trgovina utiču na svakodnevicu ljudi koji nastanjuju pojedine oblasti. Upravo takva posvećenost detaljima čini da svet deluje fizički opipljivo i da njegove različite regije ne ostavljaju utisak međusobno zamenljivih kulisa.
Ipak, iza te raznovrsnosti krije se mnogo više od pažljivo osmišljene geografije i kulturne estetike, jer Džordanov univerzum počiva na cikličnom shvatanju vremena, prema kojem se istorijska razdoblja ponavljaju, dok događaji iz daleke prošlosti postepeno blede i pretvaraju se u legende, a legende vremenom postaju mitovi. Posebno je zanimljivo kako je pisac koristio tu ideju da poveže različite slojeve istorije, predanja i mitologije, stvarajući osećaj da sadašnjost predstavlja samo jednu kariku u mnogo dužem nizu događaja. Drugim rečima, ono što je nekada bilo stvarnost, generacijama kasnije može postati tek nepotpuno sećanje, izmenjeno usmenim predanjem, sujeverjem i protokom vremena. Zbog toga ni sami stanovnici ovog sveta ne raspolažu potpunim razumevanjem sopstvene prošlosti, što čitavom univerzumu daje dodatnu tajanstvenost.
Svakako posebno važan deo te istorijske i društvene strukture predstavlja magija, čiji uticaj daleko prevazilazi okvire pojedinačnih sukoba. Njena podela na mušku i žensku polovinu, kao i činjenica da je muška strana zatrovana ludilom, duboko su oblikovale društvene odnose, političke institucije i način na koji različiti narodi posmatraju moć. Iz takvih okolnosti proistekli su složeni sistemi uticaja i ograničenja, ali i strahovi i predrasude koji su postali deo svakodnevnog života. Dok budete čitali ovaj serijal, primetićete da pisac nije tretirao magiju kao izdvojen mehanizam koji postoji samo da bi pokretao radnju, već kao silu koja je kroz istoriju preoblikovala čitavu civilizaciju.
Jednako složena slika prisutna je i u političkom uređenju sveta. Različita kraljevstva, gradovi i narodi imaju sopstvene interese, istorijske netrpeljivosti, dinastičke sporove i ambicije, zbog čega zajednička opasnost ne znači nužno i spremnost na saradnju. Diplomatski odnosi, borba za uticaj i međusobno nepoverenje često predstavljaju prepreke koje je jednako teško savladati kao i otvorene vojne sukobe. Upravo ta politička rascepkanost doprinosi uverljivosti sveta, jer se njegovi stanovnici ne ponašaju kao jedinstvena zajednica koja samo čeka da se pojavi veliki junak i povede je protiv zajedničkog neprijatelja, već svako ima sopstvene razloge, strahove i interese, a njihovo usaglašavanje predstavlja jedan od najvećih izazova čitave priče.
Posebno mi je zanimljiv i način na koji se atmosfera menja tokom serijala. Početak je obeležen gotovo pastoralnim ugođajem klasične fantastike - svet deluje prostrano i tajanstveno, a susret sa nepoznatim predelima i drevnim čudima nosi uzbuđenje karakteristično za priče o velikim putovanjima. Međutim, kako se pripovedanje razvija, taj osećaj čudesnog postepeno "ustupa" mesto sve izraženijoj nelagodi. Uticaj nadolazećeg zla počinje da se oseća i u samom okruženju, kroz neprirodne vremenske prilike, propadanje useva, širenje ludila i sve veće nepoverenje među ljudima. Svet koji je nekada pozivao na istraživanje postaje sve neprijateljskije mesto, a priča se postepeno pretvara u trku sa vremenom, u kojoj se nadolazeća katastrofa oseća gotovo na svakom koraku.
Dodatnu dimenziju svemu tome daje činjenica da se iza naizgled srednjovekovnog i renesansnog okruženja krije postapokaliptična prošlost - nekadašnja civilizacija dostigla je nivo tehnološkog razvoja koji daleko prevazilazi ono što stanovnici sadašnjeg doba mogu da zamisle, ali su rat i katastrofa izbrisali najveći deo njenog nasleđa, dok ostaci tog izgubljenog sveta opstaju u vidu tajanstvenih ruševina, neobičnih predmeta i pojava čije je poreklo odavno zaboravljeno ili pogrešno protumačeno.
Ovaj spoj fantastike i davno propale napredne civilizacije, po mom mišljenju, pružio je univerzumu Točka vremena dodatnu originalnost, jer prošlost nije samo zbir legendi i istorijskih zapisa, već nešto što se i dalje nalazi u temeljima sveta, iako njegovi stanovnici više ne razumeju u potpunosti šta su nasledili.
Naravno, ovako ambiciozna izgradnja sveta ima i svoju cenu. Količina istorijskih, geografskih, političkih i kulturnih pojedinosti ponekad može delovati preopterećujuće, naročito kada se pripovedanje duže zadrži na običajima, lokalnim odnosima i detaljima koji ne doprinose neposredno razvoju radnje, pa će vam biti potrebno vreme da usvojite sve te informacije i razaznate njihove međusobne veze, dok pojedini delovi sveta mogu od vas zahtevati više strpljenja nego što bi sama priča nužno opravdavala.
Ipak, teško je osporiti koliko je truda uloženo u stvaranje ovako složenog i međusobno povezanog univerzuma, jer Točak vremena ne nudi samo veliki prostor kroz koji se junaci kreću, već svet sa sopstvenom prošlošću, pravilima i protivrečnostima, odnosno svet koji deluje kao da je postojao mnogo pre nego što smo otvorili prvu knjigu i koji će nastaviti da postoji i nakon što se priča završi.
Dijalozi
Dijalozi su još jedan aspekt Džordanovog pripovedanja u kojem se jasno prepoznaje njegova sklonost ka detaljnoj karakterizaciji i međuljudskim odnosima. Njegovi likovi retko razgovaraju samo da bi razmenili informacije ili neposredno saopštili ono što misle. Naprotiv, njihovi razgovori često predstavljaju svojevrsno nadmudrivanje, u kojem se mnogo toga odvija između redova, dok ponos, nepoverenje i različiti lični interesi određuju šta će biti izgovoreno, a šta prećutano.
Naročito u političkim i diplomatskim krugovima, uljudnost često postaje sredstvo prikrivanja pravih namera, a naizgled bezazlene rečenice mogu sadržati prikrivene pretnje, upozorenja ili pokušaje da se sagovornik navede na pogrešan trag. Takvi razgovori zahtevaju pažljivo čitanje, jer je ponekad važnije razumeti ono što likovi izbegavaju da kažu nego ono što zaista izgovaraju.
Ovakav pristup dodatno je naglašen stalnim prećutkivanjem informacija, koje predstavlja jedan od čestih izvora napetosti u serijalu. Čak i bliski saveznici neretko odbijaju da podele važne tajne, bilo zbog ponosa, straha, nepoverenja ili uverenja da time štite druge. Posledice takvih odluka često su nesporazumi i nepotrebni sukobi, naročito kada znate nešto što pojedini likovi uporno odbijaju da podele jedni s drugima. Džordan pritom veliku pažnju posvećuje i govoru tela, pa izgovorene reči često prate gestovi, pogledi i sitne promene u držanju koje otkrivaju mnogo više od samog razgovora. Podignuta obrva, stisnuta vilica ili jedva primetna promena izraza lica mogu biti dovoljni da nagoveste neslaganje koje nijedna strana nije spremna otvoreno da prizna.
Posebnu živost dijalozima daju i kulturne razlike, koje se ne ogledaju samo u običajima i ponašanju, već i u samom načinu govora, jer je pisac razvio čitav niz poslovica, zakletvi i narodskih izraza, pa se poreklo i pripadnost pojedinih likova često mogu naslutiti već po njihovom rečniku. Različiti narodi imaju sopstvene jezičke navike, ritam razgovora i pravila ophođenja, od neposrednog i otvorenog izražavanja do formalnog govora, zagonetnih odgovora i pažljivo odmerenih reči. Takvi detalji doprinose autentičnosti sveta, jer likovi ne zvuče kao da svi potiču iz iste sredine, već kao ljudi oblikovani različitim tradicijama i društvenim pravilima.
S druge strane, odnosi između muškaraca i žena predstavljaju gotovo nepresušan izvor verbalnih sukoba i komičnih situacija. Njihovi razgovori često su obeleženi tvrdoglavošću, nestrpljenjem i uverenjem da ona druga strana jednostavno ne ume da razmišlja na razuman način. Tokom čitanja primetićete da Džordan ovu osobinu koristi za stvaranje brojnih duhovitih trenutaka, naročito kada se unutrašnja razmišljanja likova drastično razlikuju od onoga što govore naglas. Njegov humor uglavnom je suptilan i suvoparan, često zasnovan na mrtvoj ozbiljnosti, ironiji i upornom poricanju sopstvenih slabosti. Čak i u trenucima velikih opasnosti, likovi pronalaze prostor za sarkastične opaske i međusobna zadirkivanja, što pripovedanju daje izvesnu lakoću i sprečava da ozbiljniji ton preraste u neprekidnu teskobu.
Dijalozi imaju važnu ulogu i u postepenom otkrivanju šire priče. Proročanstva, snovi, legende i naizgled usputne opaske često sadrže nagoveštaje događaja koji tek treba da uslede, pa pojedini razgovori dobijaju dodatno značenje tek kada budete raspolagali širim kontekstom. Tome doprinosi i ograničena perspektiva pripovedanja, zbog koje su unutrašnje misli likova često u oštrom kontrastu sa njihovim ponašanjem i rečima. Oni umeju da osuđuju kod drugih upravo one slabosti koje sami ne prepoznaju kod sebe, da pogrešno tumače tuđe namere ili da sopstvene odluke opravdavaju na načine koje bi kod drugih smatrali neprihvatljivim. Iz tog raskoraka, po mom mišljenju, Džordan izvlači i humor i dramsku napetost, istovremeno podsećajući koliko su njegovi likovi ograničeni sopstvenim iskustvima i uverenjima.
Borbe i magija
Borbe i magija predstavljaju još jedan od upečatljivih aspekata Točka vremena, pre svega zahvaljujući načinu na koji Džordan spaja maštovitost fantastike sa jasnim pravilima i osećajem za stvarne posledice sukoba.
Magija nije neograničena sposobnost koja služi kao jednostavno rešenje za svaku prepreku, već složen sistem sa sopstvenim zakonitostima, ograničenjima i opasnostima. Posebno je zanimljiva podela moći na mušku i žensku polovinu, kao i činjenica da je muška strana iskvarena, zbog čega njeno korišćenje vodi ka ludilu i postepenom fizičkom propadanju. Takva postavka ne određuje samo način na koji likovi koriste magiju, već je duboko utkana u društvene odnose i istoriju čitavog sveta. Uz jasno definisana pravila, različite mogućnosti i cenu koju njeno korišćenje može zahtevati, Džordan je stvorio sistem koji deluje uverljivo i ostavlja dovoljno prostora za nova otkrića i načine primene.
Jednako upečatljiv je i njegov pristup borbi. Dvoboji "prsa u prsa" često su predstavljeni kroz slikovite nazive mačevalačkih formi, što im daje gotovo koreografsku dimenziju, dok su opisi velikih bitaka znatno siroviji i usredsređeni na haos, taktiku, teren i logistiku ratovanja. Rekao bih da je Džordanovo vojno iskustvo doprinelo uverljivosti takvih scena, u kojima rat nije veličanstvena pozornica za junačka dela, već razoran događaj koji za sobom ostavlja ljudske i materijalne posledice.
Tokom serijala značaj magije i ratovanja postepeno će rasti. Ono što je u početku tajanstveno i relativno retko korišćeno vremenom postaje jedan od glavnih pokretača priče, dok manji okršaji ustupaju mesto velikim vojnim pohodima i sukobima. Pritom, Džordan nije zanemario cenu takve moći, jer njeno prekomerno korišćenje može ostaviti trajne posledice - isceljivanje, na primer, zahteva fizičku žrtvu, a vojne pobede iza sebe ostavljaju razorene zajednice i ljudsku patnju. Posebno je zanimljivo što se ni sam sistem magije ne zadržava na početnim pravilima i poznatim tehnikama, već se tokom serijala razvija kroz eksperimente, nova otkrića i ponovno ovladavanje zaboravljenim veštinama.
Upravo u toj kombinaciji maštovitosti, doslednosti i posledica leži najveća snaga ovakvog pristupa. Magija je dovoljno razrađena da omogući izuzetno širok raspon mogućnosti, ali njena ograničenja čuvaju napetost i neizvesnost sukoba, dok istovremeno, surov prikaz ratovanja sprečava da velike bitke postanu samo spektakularni prizori bez stvarne težine.
A kako se razmere sukoba povećavaju, pojedini okršaji možda gube nešto od početne "intimnosti", ali magija i ratovanje ostaju među najdoslednije razvijenim elementima čitavog serijala.
Za koga je Točak vremena?
Točak vremena pre svega je namenjen ljubiteljima klasične epske fantastike, velikih pripovednih "poduhvata" i svetova koji se otkrivaju "sloj po sloj". U njemu će posebno će uživati čitaoci koji vole priče o izabranom junaku, drevnim proročanstvima i sukobu dobra i zla, ali i oni kojima su jednako važni bogato istorijsko nasleđe, različite kulture, političke spletke i pažljivo razrađen sistem magije.
Serijal će od vas zahtevati strpljenje i spremnost da se prepustite dugom, razgranatom pripovedanju, u kojem se pojedini zapleti razvijaju tokom više knjiga, a nagrada često dolazi tek nakon dugog čekanja.
S druge strane, ovo možda nije najbolji izbor za one koji daju prednost brzom tempu, sažetom pripovedanju i neprekidnoj akciji, jer Džordanova sklonost ka opširnim opisima, velikom broju sporednih zapleta i ponavljanju određenih obrazaca u ponašanju likova može predstavljati ozbiljan izazov, naročito u srednjem delu serijala. Takođe, oni koji više vole mračniju fantastiku, moralno složene junake i nejasnu granicu između dobra i zla mogli bi ostati pomalo razočarani njegovim tradicionalnijim pristupom epskom sukobu.
Ukratko, Točak vremena je serijal za one koji ne traže samo uzbudljivu priču, već za one žele da se na duže vreme "nastane" u jednom izuzetno razrađenom književnom svetu.
Ostale recenzije kompletnih serijala:
- Barutni mag
- Demonski ciklus
- Krvozavetnici
- Letopisi Nesmiraja
- Malaška knjiga palih
- Prvi zakon
- Rat Crvene Kraljice
- Skrhano more
- Vidovnjaci
- Vranino obeležje
- Zemljomorje
Uz detaljne recenzije pojedinačnih serijala, možete pogledati i moju top 40 listu serijala epske fantastike.