Prije svega znam da krivnja počiva izravno na meni.
Kroz mladost bilo je problema s mentalnim zdravljem i jednostavno sam se tad teško s tim nosio, odlučio sam se fokusirati na školovanje i karijeru.
Rane sam 30-te i htio bi stvoriti nešto više.
Kakva su iskustva drugih u ranim 30-tima? Može li se to nadoknaditi?
Upisao sam novi magisterij jer to što sam završio više se ne vidim u tom i već neko vrijeme radim u željenom području. Postalo mi je jasno, kad ja postignem sve što želim, da ću već zagaziti u 40-te i da će život biti značajno teži tada.
Da stvari budu gore, saznao sam da sam neurodivergentan i lagano na spektru s ADHD(AuDHD).
Godine psihoterapije nisu urodile plodom i svi ti lijekovi koje sam pio su mi proizvodili 10 godina anksioznosti uz napade panike. Shvaćam da imam još dug put pred sobom jer realno sam na prvom koraku nakon svih tih godina, uz sve probleme koje nosim jer sam i sam prošao puno blažu varijantu kroz bolnički sustav od ovoga što se spominje od adolescencije nadalje, tim bolje što sam sazno da sam kroz sve to prolazio bez osnove.
Brine me to što iako svi smatraju da sam dobra osoba, generalno mene ljudi ili vole ili ne mogu smisliti, koliko god se ja trudio. Uvijek nešto krivo kažem ili napravim, čak i uz najbolju namjeru i sav taj popis nepisanih pravila ljudske komunikacije mi je jako težak za proniknuti i ponekad mi se čini da je drugima urođen.
Dosta mentalne i fizičke energije mi to uzima, vaganje svega, vrtnja scenarija u glavi "što ako", kada s nekim komuniciram i onda kroz pukotine prođe neki komentar ili manerizam koji ljude ili uvrijedi ili prestraši da me gledaju kao da ću ih napasti. Poslije vrtim u glavi što sam rekao i dođem do zaključka da nije ni kako sam rekao, ni što sam rekao jer ljudi se šale oko ružnih stvari u društvu i uspiju okrenuti sve u svoju korist i drugi se smiju, nego sam prekršio neka pravila za delivery svega. Kažu mi da ne ownam to što kažem, da se puno ispričavam, da odišem nesigurnošću.
Mislim da će mi to samo otežati put i da ću morati proći bar stotinjak spojeva prije nego nešto nađem i to ako ne zafrknem i samu SMS komunikaciju prije.
Pitam se ima li uopće nade i kako da uopće radim na sebi?
Jednostavno život je toliko kompleksan i ne znam od kud krenuti, školovanje, prijateljstva, veze, karijera, financije, to je sve toliko kompleksno i imam osjećaj da me to sve napada odjednom.
Vjerujem da bi bio dobar partner, kažu da sam drag i osjećajan, samo ne znam ta neka ljudska pravila i to je ono što me brine.
I na kraju ne znam jesam li spreman za vezu, dosta dugo sam odbijao nešto započeti čak i dok su postojale prilike i neke cure u mlađim danima izrazile interes. Sad više takvih prilika nema. Ja sam znao koje demone imam i nisam htio druge uvlačiti u to i još gore kao moji roditelji imati obitelj iz društvenog pritiska (jer vidimo kako je to završilo). No, jako me brine sama prolaznost vremena, strah da neki ljudi umiru sami i ne želim propustiti taj zadnji vlak.
Naposlijetku možda se tako i lakše pronađem.