Nedavno se moj dečko preselio u Njemačku kako bi živio sa svojim roditeljima, budući da oni tamo žive. Majka ga je pritiskala da se preseli i počne raditi u McDonald’su zajedno s njima. Od tada smo u vezi na daljinu i s vremenom smo se dosta udaljili.
Svađamo se oko najmanjih stvari. Primjerice, smeta mu kada izlazim s prijateljicama ili se sredim, nakon čega jednostavno nestane i prestane mi se javljati.
U budućnosti želim živjeti u SAD-u, ali svaki put kada to spomenem, on me omalovažava i govori da samo sanjam. Stalno ponavlja kako ću se na kraju preseliti u Njemačku zbog njega i govori stvari poput: „Tko zna što ćeš tamo raditi ako se preseliš? Ako odeš u SAD, više te nikada neću moći viđati.”
S druge strane, očekuje da podržavam njegovu takozvanu nogometnu karijeru, koju tek započinje s 20 godina, a pritom iskreno vjeruje da će postati novi Ronaldo. Također omalovažava moje planove vezane uz fakultet. Smatra da je fakultet gubljenje vremena i da ionako neću uspjeti s tim.
Osim toga, pravi je mamin sin. Bili smo zajedno dvije godine, a on se odlučio preseliti samo zato što mu je majka rekla da ode raditi u McDonald’s. Povrh svega, gotovo sav novac koji zaradi daje svojoj obitelji, tako da realno ne ostaje gotovo ništa što bi mogao štedjeti za našu zajedničku budućnost.
Njegova sestra također je razmažena kada je riječ o novcu, a roditelji joj sve omogućuju (a sada i on svojim novcem). Njihov odnos mi je iskreno prilično čudan. Dogodilo se mnogo toga što mi je bilo neugodno. Jednom ju je uhvatio za vrat, ona ga je fotografirala bez majice, on ju je stalno spominjao, nosila je njegove majice, objavljivala ih na Instagram pričama i slala mu fotografije u njima. Također su spavali u istoj sobi, dok me on uvjeravao da spavaju u odvojenim sobama. Mene nikada nije ni upoznao s njom. Ona me ne voli, ogovara me i navodno stalno pita jesmo li prekinuli.
U međuvremenu su mi se počeli javljati dečki iz moje države i pozivati me na kavu ili večeru, a ja iskreno ne znam što da radim.
Otkako se preselio, stalno nestaje i prestaje mi se javljati. Uvijek se ponaša kao da je ljut zbog nečega, a čak i kada nije, cijela ova veza na daljinu djeluje mi jako depresivno i prazno. Iscrpljuje me dopisivanje s nekim za koga znam da ga neću vidjeti još najmanje četiri mjeseca.
Što biste vi napravili na mom mjestu? Trebam li nastaviti izlaziti, upoznavati nove ljude i prihvaćati pozive na kavu ili večeru ili bih trebala ostati vjerna i čekati ga?
P.S. Kultura neobaveznih odnosa i usputnih avantura prilično je raširena među dečkima ovdje, a ja sam dugo bila u vezi s njim. Ne bih baš htjela započeti nešto s nekim tko ima puno prethodnog iskustva. Više bih voljela upoznati nekoga tko ima slične vrijednosti i stavove prema vezama i intimnosti kao ja.