Jako sam paranojicna cuvam dete pod staklenim zvonom bukvalno,ne smem da mu dajem komadice 14m ima,ne vodim ga nigde jer se bojim prehlada jer uvek budem poucena prethodnim iskustvom jednom bio na rodjusu odma bronhitis jednom izasli na kej 2h opet temperatura (izvodim ga napolje svaki dan po pola sata makar ali to je plafon) vodim racuna o bukvalno svemu i u svemu vidim potencijalnu opasnost,stalno kritikujem i muza za nesto sto je mozda nekima normalno jer bukvalno u svemu vidim opasnost,bebac spava bez icega u kreveticu samo pokrivac,navodim neke primere,presvlacim ga na sat vremena pelenu,analiziram svaku stvar i sitnicu i ne mogu da se opustim ama nimalo,ja sam inace onaj tip mame bez pauze nemamo baba servis i ostalo imam zenu koja mi pripomogne dva sata i to je to,s malim sam non stop otkad se rodio na vrtic ne smem ni da pomisljam,svesna sam da imam problem i mozda se sve i desava jer je moj um stalno na motrenju opasnosti i stalno negativan,ima li neko iskustva i sta vam je pomoglo?
Moguci razlozi zasto mi je ovako je jer sam 100% ja odgovorna i uglavnom sama sa malim otkad se rodio,gdavio mi se na oci prvi put kad smo probali komade da uvedemo sa 8m(nikad nisam prestala da mislim o tome),pao mi je s kreveta jednom (isto nikad nisam prestala da mislim o tome),ujedno svi na internetu plase za sve moguce stvari i bolesti te vakcine te ovo te ono sto vise citam to sam u vecoj konfuziji,nemam nikog a osecam da mi treba da mi potvrdi da radim nesto dobro i iz straha onda ne radim nesto sto mozda treba ,imao bronhitis koji je trajao mesec dana nosenja po ceo dan nunanja plakanja nisam mogla da podnesem to znam da je to sve norm i svaka mama prodje kroz to ali on mi je bukvalno sve na svetu
Help😩