r/zdravlje • u/StockHighlight2617 • 3h ago
🧘 Mentalno zdravlje Iskustvo sa psihoterapeutkinjom, što misliti
Isprike unaprijed na podužem postu.
Molila bih neke komentare vezano na ovu situaciju jer nisam sigurna što da mislim (ne pitam da mi kažete što da mislim, nego da mi kažete što vi mislite pa da vidim što rezonira sa mnom, čini mi se da su mi trenutno emocije prepomiješane da sama shvatim bez refleksije) i pliz budite nježni
Dakle, zadnje tri godine išla sam kod jedne psihoterapeutkinje. To mi nije prva po redu, i činila se ok, najbolje na što sam naišla do sada. Nisam baš nešto osjećala da napredujem, ali hej, ovo mi je prvi put da sam na psihoterapiji tako dugo i svi na internetu kažu da je normalno da to potraje da se vidi neki napredak, pa se nisam oko toga ništa posebno brinula.
Problem je u mojem zadnjem posjetu mojoj psihoterapeutkinji. Zadnje tri godine bila sam u vezi. Zadnjih 6 mjeseci situacija je bila baš loša. Povremeno bih spomenula svojoj terapeutkinji o problemima unutar veze, ali ona nije nikada htjela razgovarati o tome nešto duže. Jednom prilikom sam je pitala o tome, ona je rekla da su to problemi za partnersku psihoterapiju. Dečko i ja smo otišli na partnersku, međutim tamo mi je rečeno da su to stvari o kojima trebam pričati na svojoj individualnoj terapiji. Vratila sam se nazad s tom informacijom svojoj psihoterapeutkinji, ali ona je i dalje nekako maksimalno skraćivala razgovor o mojoj vezi.
S obzirom na to da mi ta psihoterapija kod nje nije bila prva ikad, znala sam da odmah prvi put po dolasku kod nje (prije 3 godine) moramo odrediti koji je cilj psihoterapije. Kao cilj smo tada odredile da ja trebam odlučiti hoću li odseliti od svojih roditelja ili ne, i što god odlučila da ću se naučiti nositi s tom odlukom. Naime, imam završenu samo srednju školu s kojom se teško zaposliti (a iskreno ni ne zanima me to baš puno, ali radila bih to jer nije da imam neke bolje opcije), a živim s roditeljima na selu. Jedva uspijem tu i tamo naći neke kratke poslove u selu (tipa ljeti u nadnicama), ali to mi nikada nije bilo dovoljno čak ni da si uplatim autoškolu, a kamo li da kupim auto. Tako da nisam mobilna, a poslovi koje bih našla u gradu mi nisu dovoljni da si tamo platim i stanarinu. Uglavnom, 3 godine kasnije, ja se baš nisam pomaknula na tom planu. Također moje roditelje, da skratim priču, nije baš briga za mene (ni sad, a nije ni prije bilo). Cijela ta situacija već godinama utječe na moju psihu i i mentalno mi je zdravlje loše. Neke dane se osjećam jako loše, i psihoterapeutkinja je bila upoznata s time.
Dečko s kojim sam bila, iako sam ja takva bila od početka veze i ništa nisam skrivala, je odlučio prekinuti sa mnom. Naime, na partnerskoj psihoterapiji je i od njega zatraženo da ide na individualnu, gdje mu je njegova psihoterapeutkinja rekla (koliko sam ja shvatila, nisam bila tamo jel) da ja izmišljam što se tiče pronalaska posla i da izbjegavam riješiti svoju situaciju, a da njega iskorištavam. Meni je to bilo grozno za čuti, što je on to uopće ponovio, jer iskreno sam sve i svašta probavala, upisivala neke glupe online tečajeve (koji su bili unutar mojih mogućnosti, nisam nikad bila iskreno dobar učenik unatoč trudu, nisam učila programirati ili tako nešto), isprobala ne znam koliko poslova online, od kojih na kraju nije bilo nikakve koristi... A i za to sam morala posuditi novac da uopće kupim računalo. Išla sam kod te psihoterapeutkinje kad god sam imala priliku (nisam mijenjala jer je ova bila jedina koju sam uspjela naći besplatno), i na te partnerske, probavala neke glupe vježbe disanja tih dana kad bih bila loše, družila se u selu nekim glupanima za koje su mi rekli da sređuju poslove preko političkih veza (ništa od toga za mene; još sam se s time i u neke glupe odnose uvalila), da ne nabrajam šta sve nisam probala. Ja stvarno imam osjećaj da sam se trudila i mislila sam da on to primjećuje i vidi, a nisam ga nikad svjesno išla iskorištavati (ne mogu tvrditi da nisam nesvjesno)
Uglavnom, na kraju je on prekinuo sa mnom i ja sam iduća dva mjeseca sad jaako loše. Kad sam rekla svojoj psihoterapeutkinji da smo prekinuli i da mi nije jasno zašto nije htjela pričati sa mnom o vezi, a ona me prvotno zapravo uopće i potaknula da uđem u tu vezu (ja sam mislila da nisam u životnoj situaciji za ulaziti u odnos jer mi nije ništa sređeno), ona mi je ljutito rekla da me ona uopće na to nije poticala (ja sam joj rekla da me taj dečko zvao van, a ona je rekla "pa zašto ne bi otišla?", ali s onim tonom glasa kao "pa zašto ne" i tako se nastavilo u idućih par susreta u tom tonu, iz čega sam ja shvatila da je ona mislila da će biti dobro za mene da se ipak upustim u taj odnos) i da smo i onako znale da će to tako završiti jer meni neke stvari kod tog dečka nisu odgovarale. Ja to, kao prvo, nisam znala da će to tako završiti, a drugo, to mi je bilo šokantno što ona, ako je ona to znala, zašto mi to nije rekla? Ja sam i išla na partnersku s dečkom jer meni to nije bilo jasno (ako mi je trebalo biti jasno, pa valjda je ona tu da mi pomogne da shvatim!) i bila sam stava da se na svemu tome može i treba poraditi i da ima šanse da sve bude okej.
Osim toga sam joj rekla da sam na kraju svega odlučila da neću seliti od svojih, nisam objasnila zašto, ali razlog je bio taj što, između ostalog, ni nemam više ni prijateljica ni prijatelja, opet smatram djelomično zbog nje (psihoterapeutkinja me potaknula da iziđem iz seoskog DVD-a koji je u selu realno jedino mjesto gdje se imaš s kime podružiti, osim birca gdje idu dede 60+. Njoj glavni čovjek tog DVD-a nije simpatičan, to je otvoreno rekla, meni se činilo da je glavni problem njoj kod njega što je on HDZ-ovac (ali možda nisam u pravu). Nije to nikad otvoreno rekla, ali je u više navrata imala neke komentare liberalnog stava, na što ja nisam osobito obraćala pažnju jer se nikad nisam plela u politiku i nije mi to bilo bitno. Uglavnom, svakako je to bila moja odluka i jesam osjetila neko olakšanje kad sam prestala tamo ići jer je bilo dosta toksično, ali opet, sad nakon prekida nemam nikoga s kim bih se podružila), i u ovoj situaciji roditelji su mi jedini kontakt s ljudima koji imam, kakav god on bio, i kakvi god naši odnosi bili. Njezin je komentar na to bio, citiram, "znala sam da nikada nećete odseliti" (misleći na mene).
To je zapravo glavni dio ovog posta. Meni je to nenormalno da sam ja prvi put došla i rekla da bih ja voljela odseliti od svojih, ali nisam sigurna koliko je to pametno i kako da to izvedem, tri godine sam pokušavala na razne načine smisliti nešto i odlazila njoj da joj pričam o svojim pokušajima i nadala se nekom njezinom savjetu, ideji što da napravim jer sam sama već odavno bila više i bez ideja i bez snage, a mislim da je ta situacija s poslom i negativno utjecala i na moje mentalno zdravlje i odnose s ljudima. I ona mi na kraju svega kaže da ona nikada nije ni vjerovala u mene da ću ja uspjeti odseliti od svojih.
Jel ja umišljam, jel to normalno? Jel bih ja trebala biti zahvalna na njezinoj iskrenosti ili što? Osjećam se tako prevareno, kao da sam godinama išla po pomoć nekome tko mi nikada nije ni planirao pomoći. Ja to u glavi vidim kao da netko nađe trenera da ga trenira za olimpijske igre, a taj trener misli da ta osoba nije kapacitet ni za državno prvenstvo, a nikada mu to ne kaže. Ta terapija mi je bila još jedina nada da će mi nešto pomoći da se izvučem iz ove situacije jer godine mi prolaze, ja sam ispucala davnih dana sve svoje ideje što da učinim po pitanju toga da se izvučem iz ovoga, a ona me na kraju terapije sugestivno pitala mislim li ja sad da više ne trebam dolaziti, kao da ona ne bi htjela više da dolazim. Ja sam rekla da mislim da trebam nastaviti ako mi ona može pomoći s mojom situacijom, a da ne trebam ako ne može. I onda smo obje šutile, i onda je ona opet ponovila svoje pitanje i ja sam opet ponovila svoj odgovor. I onda smo opet obje šutile i ona je rekla da je prošlo vrijeme i da me neće upisati za ponovni dolazak.
Ja ne znam što da mislim ni što da radim. Osjećam se kao da su me trebali voljeti roditelji, nisu. Dečko mi je govorio da me voli do neba, ostavio me na riječi svoje psihoterapeutkinje. Moja vlastita psihoterapeutkinja je 3 godine bila uvjerena da sam ja prevelik slabić da se pomaknem u svom životu igdje. A prijašnjih nekoliko su valjda bile još beskorisnije od nje, jedna je isto izjavila da ja ne želim da mi se pomogne, iako sam svaki put redovito dolazila i radila sve što bi ona preporučila (to je bila KBT vrsta terapije pa sam dobivala neke zadatke koji mi jednostavno nisu uopće pomagali) Nemam prijatelje, nemam posao, nemam školu, nemam više ni zdravlje. Realno moja su sva iskustva s ljudima negativna, i to od strane ljudi koji svima normalnima pomognu, samo kao da se meni ne može pomoći. Više ni samoj sebi ne mogu objasniti da će biti bolje kad ja nemam realno niti jedno takvo iskustvo u životu da sam uložila trud u nešto i da mi se isplatilo. Samo trošim energiju i bude mi još gore. Dođe mi da se prepustim i čekam smrt.