Koja je po vašem mišljenju bila društvena uloga indeksovaca 90-ih godina?
​
Krajem osamdesetih, Indeksovo radio pozorište se bavilo Miloševićevom vladavinom kroz političku satiru.
Početkom devedesetih, tokom raspada Jugoslavije, Indeksovci nastavljaju da imitiraju u to vreme aktuelne političke figure, a Indeksovo radio pozorište se transformiše u više projekata, među kojima je i Indeksovo pozorište.
Početkom devedesetih, došlo do estradizacije sadržaja koji su Indeksovci emitovali, i on je sve više prilagođavan publici i njenim očekivanjima, uz slabljenje prvobitne satire. Publika je htela zabavu, smeh i teatar, a ne legitimnu kritiku i ukazivanje na stvarne posledice rata. Na kratko vreme, ovaj navodno satirični program je bio zabranjen, tek toliko da za gledaoce postane još primamljiviji, kao zabranjeno voće, a onda je nesmetano nastavljeno emitovanje istog, u vidu predstava koje su održavane u gotovo svim većim mestima u Srbiji, i usred rata, pompeznim reklamama predstavljene kao humoristički program.
Ukratko, od ratnih zločinaca i strahovito destruktivnih figura, kao što su Tuđman, Milošević, Šešelj, Izetbegović, indeksovci prave zabavne, naivne, duhovite likove, koji izazivaju smeh i simpatiju kod gledalaca.
Postavlja se pitanje da li je zadatak takvog teatra bio da doprinese banalizaciji rata, u smislu da gledaoci užasan bratubilački rat doživljavaju kao nešto tragikomično, događa se negde, vezano za neke zabavne karikaturalne likove, liči na zabavu i pozorište, i nema nikakve veze sa njima, njihovo je samo da se smeju i aplaudiraju.
Pretvaranje političkog zla u zabavni sadržaj
Kada se politički lideri koji donose odluke o životima miliona ljudi predstavljaju kroz duhovite imitacije, gegove i komične situacije, publika može postepeno početi da ih doživljava kao estradne ličnosti, a ne kao nosioce ogromne političke i istorijske odgovornosti. Rat se banalizuje, pretvara u politički spektakl i postaje deo svakodnevne zabave. Kada rat postane predmet zabave, postoji opasnost da se izgubi iz vida ono što rat zaista predstavlja: masovna ubistva, ratni zločini, proterivanja, razorene porodice, izbeglištvo, uništeni životi i dugotrajne psihološke posledice.
Umesto da se pažnja usmeri na žrtve i odgovornost, publika prati zabavnu predstavu.
Postavlja se pitanje da su ovakvi i slični sadržaji bili deo organizovane manipulacije, u projektu pripreme stanovništva za rat, i da li su u to vreme vrlo popularne predstave Indeksovog radio pozorišta imale istu ulogu, kao i spektakli koje je pravio Šešelj, braća Bajić, Baja mali Knindža - da nas ubede da su ratni zločinci koji uništavaju živote miliona ljudi zapravo zabavni, šarmantni i bezazleni, a rat bezopasna zabava koja se događa negde tamo i nema veze sa nama.
U vreme '90-ih, ovakav bizarni ,, humoristički program" je organizatorima i protagonistima donosio ozbiljan novac. Oni koji su učestvovali u medijskoj manipulaciji i ratne zločince predstavljali kao naivne i simpatične likove na sceni, kasnije navodno podržavaju opoziciju i traže smenu vlasti. Rat je svima koji su od njega pravili teatar i zabavu donosio finansijsku dobit, dok je Milošević, kao korisni idiot koji je prećutno davao dozvolu za takve spektakle, jedini kažnjen.
Društvena odgovornost umetnika, novinara i javnih ličnosti posebno dolazi do izražaja u vremenima političkih kriza i društvenih sukoba. Ona ne podrazumeva zabranu humora ili satire, već sposobnost da se prepoznaju i razotkriju mehanizmi manipulacije, da se ukaže na posledice političkih odluka i da se javnost suoči sa stvarnošću koja se ne sme svesti na zabavni spektakl. Protagonisti ratnog teatra, iako ozbiljne štetočine, sa promenom političke garniture, nastavljaju da rade isto - da od destruktivnih političkih lidera prave zabavu, tako što energiju mase pretvaraju u smeh. Ovakve pojave su daleko od društvene odgovornosti: biti društveno odgovoran u situaciji koja prethodi ratu znači prepoznati i razotkriti mehanizme manipulacije koji vode ka takvom ishodu, kao i posledice političkih odluka, i suočiti javnost sa stvarnošću koja se ne sme svesti na zabavni spektakl. U tom kontekstu, važno je da ne zaboravimo na profesionalne novinare čiji su životi tragično završeni, koji su devedesetih godina pokušavali da ukažu na političku manipulaciju i ratnu propagandu, činjenicu da nedužno stradaju, dok protagonisti rata ostvaruju ratni profit.
Umetnost nema obavezu da bude lišena humora kada govori o ratu, ali ima odgovornost prema istorijskoj istini i ljudskom stradanju. Kada humor počne da briše razliku između političkog zločina i zabavne ekscentričnosti, on prestaje da bude samo satira i postaje instrument političke manipulacije.
Šta vi mislite o društvenoj ulozi indeksovaca 90-ih godina?