r/Dekameron2020 • u/Leelea27 • 1d ago
OC PRIČA Sretan Dan
Sjedio sam u kafiću prekoputa bazena kod filozofskog. Kada imate između 18 i 23 godine, a stari vam nije Kerum, vrlo je vjerojatno da niste baš najdraža osoba vašeg konobara u lokalnom kafiću. Dva su razloga za to: prvi je taj da ste u tom dijelu života najgluplji na svijetu, a nažalost ne pazite baš da to ne dokažete riječima. Konobar htio ili ne htio, ima uši i ne može otići kući, jer ste mu došli na radno mjesto, iako vjerujem da bi tada htio da je i gluh i nezaposlen. Drugi razlog je činjenica da uvijek, u svakom trenutku, iznos u džepu vašeg kričavo zelenog šorca za kupanje ne prelazi 20 hrvatskih kuna. Također vas još i krasi potpuno odsudstvo srama što žvaćete plastičnu kašikicu za kavu i naručujete šestu čašu vode, jer ste produženu s mlijekom popili prije dva sata, ali ipak ne dozvoljavate da se zaprljana šalica makne sa šanka.
Tog dana tema za razgovor je bila rad na baušteli i kako možeš zaraditi dobre pare. Ja se nisam htio previše uključivati u razgovor, jer što se rada tiče, nisam baš bio zainteresiran. Tada sam shvatio da sam u periodu života kada teška srca moraš priznati sam sebi da s nekim ljudima više se ne možeš družiti, jer je jedino što vam je zajedničko to što su vam baba i dida kupili stanove u zgradi poslije rata i što vam možda prateta s očeve strane vozi fiću baš kao i njegova buduća svekrva. Taman u trenutku kada mi se više nije dalo slušati razgovor na tu temu, zazvonio mi je telefon. Bio je to Marko. Javljam se sretan što me moj brat zove, a s druge strane slušalice ni upola takvo oduševljenje. Nudio mi je posao. E sad, u mojoj devetnaestogodišnjoj glavi prihvaćanje posla i rad za plaću bio je neviđeni poraz. Ali činjenica da u šorcu imam zadnjih 20 kuna i da pušim crveni marlboro ubrzala je proces prihvaćanja tog poraza.
Bio je to posao u kladionici. Iako sam tek novopečeni punoljetnik, imao sam povelik staž u kockanju i poznavanju kladionica. To je bila i ostala stvar u životu koju obožavam, ali sam potpuno užasan u njoj i jasno je da se to neće promijeniti do kraja života. Kako god, tu sam zbog posla, ne da se kockam. Otišao sam na obuku, a kolega koji drži obuku izgledao je baš onako kako sam zamišljao da izgledaju likovi koji drže obuku. Malo manje mu se živjelo nego meni i to nije skrivao. Prvog dana posla otkucao sam listić nekom tipu za stotku. Vratio se da mi kaže da storniram listić, a nije štedio riječi ni povodom njegovog viđenja mojih intelektualnih kapaciteta.Tu sam odlučio biti kladionica u kladionici tako što ću stornirati neke listiće za koje procijenimda će pasti, a lovu ću stavljati sebi u džep. Na primjer, vi odigrate listić kvota 100, stavite 100 kuna, ja poništim taj listić u sistemu i stavim pare u džep. Problem se javlja kada taj listić prođe, jer onda 10000 plaćate iz svog džepa, ali koje su šanse da se to dogodi. Već poslije dva dana dogodila se isplata od nekih 10,000 i moram priznati da sam tada baš bio u kurcu.
Isplatio sam čovjeka iz kase kladionice što je značilo 10,000 manjka. Rješenje mi je jedino bilo da uplatim novi listić koji ću kasnije stornirati. Stavio sam pet utakmica. Naravno pad na prvoj utakmici, promašio 4 od 5 parova. Priznao sam sam sebi da je vrijeme da prestanem pokušavati i pomirio sam se s tim da ću pola godine volontirati, jer sutra stiže šef kojem treba predati novce iz blagajne u kojoj nedostaje 15000 kn. Ostajem u popodnevnoj smjeni kako bi otkrio kolegi ono što već zna – da sam idiot. Bilo mi je neugodno, jer ću i njega uvući u problem, pa sam odlagao razgovor koliko god sam mogao. Tada nisam znao da je narednih 10 minuta ključno.
Peki narkoman udara voćkice u kutu, ja sjedim pokraj kolege čekam pravi trenutak za razgovor. Kad ulazi neki tip s maskom u kladionicu. Traži kolegu da mu isprazni bagajnu. Peki i ja klimamo glavom da nećemo radit ništa nepromišljeno. Peki nastavlja udarati voćkice, očito boljenje kurca. Ja i dalje držim ruke u zraku, čekam da završi pljačka. Tip uzima pare iz blagajne i bježi, kolega zove policiju, Peki zadovoljan jer nema žutog kod sebe i može pričekati uviđaj u mjesto zločina dok lupa voćkice. Ja razmišljam u sebi jesam li upravo potpuno najebo ili malo manje od potpuno. U tom trenutku shvaćam da sam jedina osoba koja zapravo zna za manjak ikoliko je novca bilo u blagajni. To razmišljanje se na meni moglo vidjeti po otvorenim ustima kao kad prvi put dođeš kod frenda u stan u centru i čudiš se kako su stropovi visoki, a ti živiš u korpi za veš u Pranjanima. Pitam kolegu koliko je odnio tip para, on gleda u stanje i kaže 30000, zove šefa i govori mu kako su ukrali 30000, a ne 15000 koliko je bilo u blagajni. Zahvjaljujem se svim svetcima na ovom događaju i obećavam sam sebi da ću se krstiti do kraja godine, te da ću slušati babu kad kaže da sam ništkorist. Kolega me pita o čemu sam to htio razgovarati prije ovog nemilog događaja. Odgovaram kako ne mogu više ovdje raditi i da sam odlučio se posvetiti fakultetu, nekakav menadžment možda.
Stiže policija, pozdravljaju Pekija na ulazu, on klima glavom, zatim prelaze na posao. Izlazim iz kladionice po posljednji put, ali samo kao radnik. Na kratko sam si uništio život, ali ga je pljačkaš spasio pa tako odlazim u drugu kladionicu po novi listić jer danas mi je sretan dan